Tiho nasmijan ča

Knjiga Zagljedana va more pruža nam imaginativnu mogućnost da ponovno živimo zamišljenu prošlost. Tu se javlja i fenomen obnovljenoga djetinjstva što pritajeno u nama živi i onda nam se kao sada dogodi neka zbirka pjesama i proznih zapisa-crtica, koja nam otvara kovčežić memorija, nešto poput arhetipa djetinjstva, koje više nije anonimno niti skriveno, već nas neočekivano obuzimaju uspomene na neko drugo vrijeme u kojem žive otac, majka i – zavičaj. I odjednom se kao iz nekih dubina arthetipa zbiva dijalog s oživljenim djetinjstvom. I to je taj „arhetip obične sreće u kojem je duša djetinjstva“. To nas obogaćuje donoseći nam harmoniju, nostalgičnu vjernost dobrom duhu djetinjstva i mladosti u kojima nalazimo jednostavnu, prirodnu dobrotu: „Per tempi passati, / za pasano vrime / daj mi malo, o živote / još ko leto mog življenja / da te ćutin, da te dišen. / Budi jutros blaga, buro“ (Zagljedana va more). Prava ljudska toplina živi u ovim pjesmama i ne teži za nedohvatnim. Oslanja se na male ljudske istine, na prolazne radosti života, a smiješak je pritajen na rubu usana, spreman na neki neočekivani, imaginativni zahvat, svjež i živ: „Ima l ča slaje / od kafa popijena / zi nonine kikarice? / Ka je kvadrićen od cukara / zaslajena, dišeća“ (Ima l ča slaje). Idealizirani, ali blagotvorni pejzaži djetinjstva donose nam radost bivstvovanja prema ljudskoj mjeri, hraneći našu nostalgiju za plažama djetinjstva. Našu vjernost uspomenama koje su supstancija otvaranja prema vrlinama djetinjstva, izvorište prošlih ushita: „Uplela mi je jutros mat / va vlasići črljeni fijočići / belu stomanjicu, uz vratić koletić / okol rukava nabrane špice“ (Lipa mi je nošnjica).

Naša samotna, osobna hodočašća po za nas svetim, pomalo melankoličnim mjestima uspomena: „Kad bin mogla / sest na klupu poli mora / pod kiti tamariska i dišeće grani bora“ (Kad bin mogla). I naslove ciklusa autorica je osmislila tražeći sintagme koje najvjernije tumače njezin žal za ljubavlju i spokojstvom djetinjstva, prigušenom tugom za mirisima zavičaja. Jer dovoljno je zatvoriti oči kako bismo se prepustili jedinstvenosti uspomena: „Va toj kapljice mićoj tuliko od života štorij“ (Suza). „Se prolazno je, se pasuje / ma kanat ostaje, zvoni.“

Zbirka Zagljedana va more sadržava i desetak pjesama na standardu, a novost su i prozne crtice koje donose živahna i vedra sjećanja na protekle dane jednostavna, radosna življenja, za koje bi naš primorski, čakavski bard Drago Gervais rekao: „ Za mići judi i radost mića“ (Gremo va kino, Jir po obale, Regali Majke Božjoj, Šehova brijačnica, Tri štacije za domaćeh, Život od cukara i pelina, Domska).

Ova proza na autentičnom, crikveničkom čakavskom idiomu svjedoči o jednom, sada već legendarnom načinu života i protjecanja svakodnevice. Obogaćena anegdotskim sjećanjima, bez neobuzdana smijeha i dramskih zapleta, oživljava humornu, opuštenu atmosferu uz prigušen smiješak u kutu usana, ni podrugljiv ni ironičan. Jednostavno spontani smiješak koji nikoga ne vrijeđa: „Znal je on ugodit onomu z vlasami, ma i onostomu ki je dve dlaki na glavi imel. Njega bi pital će l ga počešljat na putić ili pustit da bude raskosman. Si su bili kuntenti i niki se ni ofendil“ (Šehova brijačnica). A za dečinu bi prava radost bila „petešić komu se vrit puše“ ili „leptirić na šćapiću od drva komu bi krila tako lipo klepetale pa ih je bilo čut kad bi pasevali Crikvenicun“. I dok mi u uhu odzvanjaju dragi deminutivi petešić, leptirić, šćapić dodat ću za žuntu. Knjigu Zagljedana va more blagoslovile su dvije profesorice: Marija Gračaković i Andrea Car.